SAMO NEK NAS NE BIJU, I DA IMAMO DA JEDEMO

Prirodno pravo Bošnjaka Sandžaka je da se pobrinu o svom opstanku. Opstanak im mogu garantirati institucije koje oni sami ustanove. Krovna takva institucija bi bila autonomija. Politička, kulturna, ekonomska. Ali, Bošnjaci Sandžaka imaju malo svojih institucija, a ona krovna, autonomija, kroz historiju je uspostavljana i ukidana, skladno pak razvoju događaja na terenu. Prva je nestala raspadom Otomanskog carstva (1924), a druga nestankom Kraljevine Jugoslavije (1945). Sandžaklije se oko toga nisu pitali – odlučivali su drugi.

Na prirodno pravo Bošnjaka Sandžaka na autonomiju ovih dana je podsjetio Džemail Suljević, predsjednika Odbora za obnovu Narodnog vijeća Sandžaka, koji je objasnio da je to najbolji put da se urede odnosi u regionu.

Odmah nakon pokrenute inicijative nastaje utrkivanje bošnjačkih političkih prvaka Sandžaka (čast izuzecima!) u opovrgavanju takve ideje. Zajednički imenilac onih iz Crne Gore je da DPS i SDP garantiraju Bošnjacima sigurnost od četničkih prijetnji, kao što su im i ranije garantirali. Pitajte Ibrahima Čikića. Samo ne znamo ko će ih čuvati od DPS-a i SDP-a.

Isto tako država Crna Gora im nudi iste garancije, kao i ranije Jugoslavija u svim svojim varijantama i sa svim svojim vojskama. Pitajte bilo kojeg Sandžakliju (osim spomenutih političkih prvaka, naravno).
Tako oportunisti dokazuju svoju lojalnost gazdama, a srbijansko-crnogorski mediji prenose njihova reagiranja.

Podgoričke Vijesti daju prostor Džavidu Šaboviću, koji objašnjava da postoje lijepa i ružna politika. Lijepa politika je, valjda, ona koja ide fino u uši vođama SDP-a, a ružna ona od koje se oni mršte. „Suljević vodi ružnu politiku“ – kaže za Vijesti Šabović, ili nekako tako.

Beogradske Večernje novosti ističu nastup Milovog funkcionera DPS-a Mevludina Nuhodžića, koji uvjeravajući svog gazdu u lojalnost pokušava uvjeriti javnost da „muslimani“ (!?) Crne Gore ne daju podršku autonomiji Sandžaka. (Ja-rrabi, kako li zna?) „Bošnjaci i muslimani žive u građanskoj i demokratskoj Crnoj Gori“ – prenose Novosti ove nevjerovatno „inventivne“ sudove gospodina Nuhodžića. Ali, pažljivi čitaoci zloglasnih Novosti mogu primijetiti da su Nuhodžića prekrstili u Nihodžića (!?). Pitamo se – zašto? Jedini logičan odgovor se čini da oni smatraju kako je on ustvari ni hodžić ni popović.

Kao najvećeg majstora mutibarića u ovoj komediji nastupa političkih prvaka Sandžaka valja ustoličiti Sulju Mustafića, portparola Bošnjačke stranke, koji je kao iz rafala izmudrovao: »BS je svojim programskim opredjeljenjima definisala viziju Sandžaka kao prekogranične regije koja pripada Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini...« Aman, zgodne li sintagme, ljudi moji – prekogranična regija! Bravo, Mustafiću! Tako – prekogranična, nego šta! Kad je prekogranična, nije naša, a kad nije naša – ne briga nas, što bi rekao veseli Meša. Za Mustafića i vuk sit i koze na broju.

Ne bi valjalo da ovdje izostavimo historičara Rastodera, koji se priključuje horu svojih političkih istomišljenika-oportunista, kuneći se u demokratsku Crnu Goru kao zaštitnicu Bošnjaka. Oni su njoj i samo njoj privrženi, kaže on. Historičar je, valja mu vjerovati. Ako iko – on zna istinu o odnosu crnogorskog režima do Bošnjaka u bližoj i daljoj prošlosti. Ali, koristeći historijsku naučnofantastičnu logiku može se iz proteklih tragičnih događanja u kojima je stradalo bošnjačko stanovništvo izvući zaključak da je država Crna Gora pouzdan dom Bošnjacima. Istina, Bošnjaci u ustavnopravnoj regulativi Crne Gore ne postoje, ali u zbilji postoje još. A što je najvažnije, ne biju nas i imamo da jedemo – odzvanjaju u Bošnjaka Šerbova tumačenja.